Često se pitam kakav je to osjećaj biti slobodan. Ne u smislu 21.stoljeća kada se govori o slobodi homoseksualaca, slobodi seksualnosti općenito (čini mi se da se zapravo u zadnje vrijeme sve vrti samo oko toga) već o slobodi općenito. O slobodi kojom se možeš vratiti u zemlju gdje pripadaš, o slobodi koja ti pruža mogućnost da hodaš, dišeš, jedeš, da govoriš što misliš, da voliš koga hoćeš. Koji je to osjećaj kada ti je to prvo oduzeto i kasnije ponovno vraćeno? Kada nakon godina zatvora, progona i sakrivanja napokon hodaš siguran da to stvarno možeš.
Jesmo li uopće slobodni?
Svi znamo da se ljudsko društvo temelji na osnovnom društevnom ugovoru kojim se obvezujem da ću drugome dati da bude slobodan i nadati se da će i on meni to omogućiti i zapravo na taj način stičem svoju slobodu. Je li to doista tako jednostavno? Je li moguće da se ljudi odreknu dijela svoje slobode nauštrb drugoga kako bi oni sami bili slobodni? Što to zapravo znači? Čega li se to moram odreći kako bi bila slobodna? I nije li to onda zapravo nesloboda? Jer kako da budem potpuno slobodna, ako se nečega moram odreći za slobodu drugoga? S druge strane, ako se udaljimo od tog društvenog ugovora, možemo li uopće preživjeti kao civilizacija? Jer stvarno, na temelju čega bi moj susjed ostao sa svoje strane ograde ako ne zbog tog ugovora?
Da se vratim na početak razmišljanja. Danas mi glavom prolazi misao kako bih se osjećala da u jednom trenutku postanem nečiji zarobljenik. Nije bitan povod, politika, seks ili nešto treće.Već taj osjećaj. Zarobljenik. Koji je to osjećaj panike, agresije i tuge koji te mora savladati u tim trenucima. A tek euforija kada se vratiš u slobodu. Zadivljena sam time cijeli dan i pokušavam si zamisliti što bi prvo napravila. Odjednom mi sve one male stvari koje čine svačiju rutinu postaju bogatstvo. Jutarnja kava preko vikenda koja više nije samo brzinsko cuclanje tog crnog napitka bogova u užurbano jutro između različitih poslova koje treba obaviti prije izlaska iz stana. Ispijanje kave u subotnje jutro koje se produži do podneva. Uz pola kutije cigareta i dobro poznati pogled s balkona koji odjednom postaje najljepši na svijetu. Da. Mislim da bih se toga prvoga poželila. Hodanje Ilicom bez nekog posebnog razloga i promatranje onih prekrasnih građevina u toj ulici iznad prizemlja. Jer ozbiljno, svi poznajemo grad samo po prizemljima zgrada, a pravi spektakl novih prizora čeka nas ako samo malo dignemo pogled. Istina, čeka nas i zaljetanje u ostale prolaznike, netrpeljive penziće sa cekerima iz dućana i zaljubljene tinejdžere koji te gledaju ko da si luđak. Ali da. Taj osjećaj hodanja kroz gužvu, strku i zbrku dok nisi dio nje. Dok si u njoj, ali ne žuriš, ne trčiš. Samo promatraš. I lica ljudi,prolaznika. Prekrasno nešto. Lica na kojima se vide sve emocije o kojima smo slušali, koje smo proživljavali. Ljutnja, stres, umor, sreća. I mirisi. Miris Zagreba. Smog, pekarnice, prčvarnice, cvjećarnice, parfemi, znoj, cigarete i alkohol. Sve to su mirisi Zagreba pomiješani u posebnu esenciju grada koji živi, koji diše. Koji je slobodan.
Hodati. Ima nešto posebno privlačno u tome. Mogućnost da se krećeš bez kontrole, bez pomoći, bez dopuštenja. Da putuješ prostorom, kroz zrak, kroz vrijeme, kroz sve te sudbine koje te okružuju, čiji si dio, slučajni prolaznik, suputnik, neznanac koji sačinjavaš poseban prizor određene situacije, postaješ dio nečije priče i svi ti ljudi postaju dio tvoje priče.
Voda, rijeka, more. Ta prolaznost koju označava. Njezin miran tok koji se utaborio između mirnih zidova hladne obale koja ju okružuje i ne da joj da pobjegne. Drži ju čvrsto u jednome toku, oblikuje joj valove i smjer. A ona, snažna, a opet mirna, divlja, a samozatajna, ponekad poludi pa se smiri. Prkosi obali pa se vrati u njezine granice, pokunjeno čega svoj čas, svoj trenutak da probije te hladne zidove obale oko sebe, da se razlije, da bude slobodna, da diše, da putuje. Da ide. Savršena masa sitnih čestica koje se prelamaju jedna preko druge čineći savršen stroj koji kroji svoje pute. Snažna rijeka kojoj ne vidiš ni početak ni kraj, postaje tvoj suputnik, suučesnik u tvojemu životu, daje ti snagu da budeš isti takav. Da se pokazuješ ljudima ovisno o tome gdje ih sretneš. Pokažeš im dio prikladan za taj dio. Polako prkosiš hladnim zidovima, nadimaš se i žestiš. I samo ideš. Putuješ i svakim dijelom si drugačiji. Ne dopuštaš da te upoznaju u pravom smislu, dopuštaš im samo onoliko koliko zaslužuju. A opet, svima izgledaš jednako. Svima si uvijek isti, često samo sjena u nečijem sjećanju. Dio zaboravljenog djetinjstva kojeg se nekada sa sijetom prisjete i krenu dalje, ne misleći kako si ti svakim novim danom, svakim novim kapljicama vode novi čovjek. Novo biće kojem se treba iznova diviti, gledati ga i voljeti ga. Tiho i spokojno tok vode ide dalje, noću i danju, kao svileni šal noću daje mjesecu obrise njegove veličanstvene ljepote, danju vodi u maglu čineći ju strašnijom, tajnovitom, čudnijom. A uvijek izgleda isto.

I tko je onda slobodan? Ona koja putuje, ima moć probiti obale i biti slobodna. Vječna voda koja se ne libi zaprijetiti i pokazati svoju moć. Ili ja, koja trčim što dalje od nje kada se žesti da me ne ugrozi. Da ne ugrozi moju slobodu. Zato smo im napravili nasipe? Žrtvovali smo dio njihove slobode za našu. Ali, mi ništa ne činimo za uzvrat. I čega sam se ja odrekla za njezinu slobodu?

Treba probiti nasipe i vidjeti. Mnogi će pobjeći jer će se bojati da ih ne ugroziš svojom žestinom pri izljevanu. Samo pojedini će ostati i čekati, čekati da se smiriš. Pojedinci koji će tada postati dio tebe i ti dio njih.

Sloboda nije seks u moja četiri zida. Sloboda je probijanje nasipa.